U svijetu bez iluzija, čovjek je stranac!

Čovjek nikada nije premlad da bi učinio pametnu stvar, niti će ikada biti prestar da bi učinio glupost!

18.02.2011.

VAŽNO !!!

Objava budućih blogova, bit će na adresi http://ibrahimrizvanovic.wordpress.com/

14.02.2011.

Jedna žalost i jedna potreba

„Najveća bošnjačka žalost nije u tome što su oni ekonomski obespravljeni, nepismeni i moralno razoreni, što se jadno prevrću u općoj bijedi i političkom sljepilu, već u tome što su kod nas izrasle već takve snage s kakvim do sada u svojoj historiji nikada nismo raspolagali, a što uprkos tih snaga još idemo u strahoviti raskorak s našim vremenom, prosto zato što su te naše snage raskomadane, razbacane, sumnjom i strahom nagrižene, sirove i nedograđene, i zato u svojoj cjelini potpuno nemoćne da naprave kakav jači zahvat u našem društvenom zbivanju“, napisao je Skender Kulenović (1910-1978) u eseju „Jedna žalost i jedna potreba“.
 
Ovo je najpotresnije svjedočenje o bošnjačkim prilikama u vremenu između dva svjetska rata i poziv na njihovu izmjenu. Koje li ironije, da svaka riječ, misao, ideja odgovara današnjici. Očito je Kulenović, kao i drugovi okupljeni oko „Putokaza“, lista za društvena i književna pitanja, spoznao i pretočio u djelo prokletstvo bošnjačkog naroda: da imaš, a nemaš, da znaš, a ne znaš, da dišeš, al' ne živiš.
 
Kulenović u svome djelu zahtijeva da se intelektualci stave na čelo narodnog života, da budu duhovno vodstvo i snaga koja saobrazno svojoj intelektualnoj umješnosti može i mora određivati, razabirati i ocjenjivati nacionalne interese. Ovo je, logičkim slijedom, i prirodan zadatak inteligencije, no bošnjačka inteligencija je jedna od rijetkih koja nije igrala tvoračku snagu nacije. Sve je išlo nekako na silu, pod zorom.
 
Dotadašnji rad bošnjačke inteligencije, a svjedoci smo i današnje, ocjenjuje se prevrtljivim i nenarodnim. Između intelektualaca i širokih slojeva naroda postoje jaz i nepovjerenje. Kao primjer „kritičnosti“ naše tadašnje inteligencije, navodi primjer kako je naša inteligencija „nacionalne orijentacije mijenjala kao košulje, tako reći preko noći, a što je važno i najvažnije, oni su te orijentacije mijenjali iz čisto trgovačkih i karijerističkih razloga“. Zbog toga su se Bošnjaci, s pravom, sramotili svoje inteligencije, te, prema drugima, oblikovali mišljenje kao prevrtljivcima.
 
Kulenović iznosi ideju o povezivanju svih intelektualnih snaga, bez obzira na političku usmjerenost i idejno stanovište, koje bi radile na razlučivanju stvarnog položaja bošnjačkog naroda i odatle izvođenju programa njegovog usmjeravanja i razvoja. Razloge za nejasne poglede u bližu i dalju budućnost vidi u tome što je općenita pojava među našim intelektualcima da je njihovo poznavanje cjelokupne bh. problematike vrlo površno, tek fragmentarno.
 
Isto tako, Safet Krupić, najznačajniji bošnjački filozof prve polovine 20. stoljeća, esejistički, bolno, izražajno i upečatljivo, opći položaj Bošnjaka iznosi u tekstu „Današnjica i mi“. Ono što je upečatljivo, također bolno, jeste činjenica da smo i danas u „mutnom i nejasnom“. U fazi smo ekonomskog propadanja i moralne bijede, kafana (kafića), razuzdanosti, alkohola, droge, izbezumljenosti i izgubljenosti u neostvarenim nadama prošlosti i nesigurne budućnosti. Nešto hoćemo, a ne znamo šta! Kada shvatimo šta hoćemo, onda ne znamo kako! A kada shvatimo kako, onda nemamo volju, hrabrosti boriti se za nešto svoje!
 
Današnji položaj Bošnjaka proistječe iz, prije svega, njihovog (ne) razumijevanja sebe. Razumijevanje sebe jeste određivanje sebe, usmjeravanje prema određenim ciljevima i odabiranje načina njihovog zadobijanja. Bez spoznaje vlastitosti (ko sam, što sam, kamo idem) nijedan čovjek, nijedan narod ne može si priskrbiti vlastito trajanje.
Da li si ti spoznao sebe?
 
(Korištena literatura: Šaćir Filandra, Bošnjačka politika u XX. stoljeću)
14.02.2011.

Kad jaganjci utihnu

„Kad jaganjci utihnu“ (The silence of the Lambs), kultni krimić, triler, horor, u kojemu glavne uloge tumače Anthony Hopkins i Jodie Foster, govori o mladoj agentici FBI, koja dobiva zadatak riješiti slučaj višestrukog ubojice Jame Gumba zvanog Buffalo Bill, osobe koja je to ime "zaslužila" načinom na koji izvodi svoje zločine. Naime, Bill je psihopatski serijski ubojica koji dere kožu sa svojih žrtava. Pokušavajući doprijeti do psihološkog profila ubojice, Clarice (Jodie Foster) je upućena na suradnju sa dr. Hannibalom Lecterom (Anthony Hopkins), čovjekom briljantnog uma i rasuđivanja, koji je zbog svojih zločina već osam godina zatvoren u posebno izgrađenoj ćeliji. Dok službeni organi i istražitelji ne mogu iz njega ništa izvući, voljan je igrati se s Clarice. U zamjenu za detalje iz njene prošlosti, daje joj tragove koji je mogu odvesti do ubojice, što se, na kraju, i desi.
 
U međusobnim psihološkim „natezanjima“ Hanibala i mlade agentice, doktor razotkriva, ogoljuje, ličnost agentice Clarice. Otkriva njenu „slabost“ prema nemoćnima, težnju za milošću, dobrom, što je prikazano na primjeru njene nemoći da pomogne, spriječi zlo nad mladim jaganjcima. Noćima je bude i progone njihovi „pozivi“ u pomoć iz obližnje štale, ali je ona nemoćna, Pastir je odlučio, jaganjci odlaze...
 
Pastir. Osoba u kojoj se sažima „dobro“ i „zlo“, osoba koja je danas izvor života, a sutra smrti. Danas predstavlja sigurnost i utočište svojim „ovčicama“ i „jagnjadima“, a sutra je njihov dželat. Jer to je život! Pastir odlučuje ko će i koliko živjeti, i da li će uopće neko nastati. Riječ je o žrtvi za nešto „veće“, „drugo“, za sam život ili...
 
Gledajući, ovih dana, naše „livade“ da se uočiti da su brčanski Pastiri odlučili da neke „ovčice“, „ovnovi“ i „jaganjci“ moraju nestati. Biti žrtvovani za nešto drugo, valjda „veće“. Pa smo svjedoci da se „jaganjci“, u pripremi eliminacije, probiru, markiraju, vagaju, traži se ona „kilaža“, koja će podmiriti  Pastira, ali i kupce, susjede, prijatelje. Da svakom bude potaman!
 
Tako se, putem medija, oglašava prodaja „ovčica“, „ovnova“ i/ili „jagnjadi“. Licitiraju se cifre, njihova težina, kvalitet. Govori se o njihovoj snazi, čistoj ispaši, kvaliteti vune koja ih krasi, rogova koje nose i ljepoti štala u kojima žive. I svaki Pastir svoje stado hvali. Hvali svoje „ovčice“, da bi ih lakše eliminirao, žrtvovao. I tako dolazimo do životnog paradoksa: Pastir hrani svoju „jagnjad“, da bi ih kasnije ubio, žrtvovao. Ubija svoje, do jučer, mezimče. Postaje mu samo objekt, sredstvo i put novog življenja njega kao Pastira.
 
U spomenutom filmu Hanibal iskorištava agenticu Clarice, žrtvuje ubicu zvanog Buffalo Bill otkrivajući njegov mentalni sklop, i dolazi na slobodu (bježi iz zatvora). Clarice žrtvuje svoju osobnost, „predaje“ svoju ličnost Hanibalu, koji razotkriva njen Strah, kako bi uhvatila serijskog ubojicu.
 
Dakle, sve ima svoju cijenu! Da nije bilo „jagnjadi“, ne bi bilo ovakve nesigurne Clarice, što ne bi dovelo do angažmana dr. Hanibala, jer nije imao interesa, i, na kraju, ne bi bio uhvaćen serijski ubojica.
 
I naši „jaganjci“ će utihnuti, odlučili njihovi Pastiri. Ali se mora nešto ostaviti i za rasplod, jer se stado ne smije „ugasiti“! Baš me zanima koje sorte će biti, kakvu ispašu imati, u kojim štalama živjeti, i koliko će živjeti.
10.02.2011.

Strah

„Rekli su mi: 'Ako nađeš usnulog roba, nemoj ga buditi, možda on sanja o slobodi'. A ja sam odgovorio: 'Ako nađeš usnulog roba, probudi ga i govori s njim o slobodi'“
 
Strah je najbolji put kojim se svako može primorati da se odrekne svoje autonomije, neovisnosti i, na kraju, slobode. Čini mi se da je strah najteža bolest koja ugrožava čovječanstvo i, očigledno, sredstvo koje osigurava uspjeh svakoj ucjeni, osnovni instrument pomoću kojeg se svako može primorati da se prilagodi određenoj situaciji, ma kakvo zlo da je u pitanju. Strah od izolacije i zamjeranja društvu, strah od siromaštva, strah od neuspjeha, od obveza i odgovornosti, od borbe, od samoće, strah od ljudi, strah od smrti.
 
Govorit će ti da je svijet oduvijek bio takav i da će takav uvijek biti. Govorit će ti da je oduvijek bilo siromašnih i bogatih, da je oduvijek bilo bijede, gladi, privilegija, ropstva, rata. Govorit će ti da je svako ko je pokušao nešto izmijeniti srljao ravno u propast.
 
Ako nešto nije već ostvareno, reći će ti da je to nemoguće ostvariti. Da je čovjek sazdan tako, da je društvo takvo, da je svijet takav. I reći će ti da je mirenje sa stanjem jedina razumna stvar. I prilagođavanje, isto tako.
 
Ali strah ne uništava svakoga. Ne uništava one koji su okrenuti ljudima, osvajanju, progresu, svijetu, Bogu. Oni su izvan i iznad svoje osobe, jači od bilo kakvog straha.
 
Život je labirint. Prodrijeti u labirint znači staviti se u namjernu samoću. Prihvatiti zamršeno kretanje i nepoznatu strogost sudbine, te tako pokušati naći rješenje. Znači odbijati svaku pomoć, osim one koja potječe od naše svijesti. U labirintu smo sami, ali ne napušteni. To je od nas traženi, izabrani put, da bismo objasnili tajnu sebe samih na hodočasničkom putu s preprjekama, koji prolazimo u najvećoj budnosti da bismo stigli u stanje izbavljenja. Da bismo bili slobodni!
08.02.2011.

Drugovi, pita se od govana ne pravi!

„Rajko Vasić, napredni grafički radnik, stolar, slikar, dizajner, enigmat, fudbaler banjalučkog drugoligaša Krajina, strijelac gola u Madridu, televizijski novinar, ratnik, posljednji ministar informacija Republike Srpske, inicijator osnivanja žurnalistike na banjalučkom Filozofskom fakultetu i portparol Stranke Nezavisnih Socijaldemokrata, rođen je 02. jula 1952. gladne. Školovao se u Osječanima, Doboju i Beogradu gdje je 1975. diplomirao novinarstvo na Fakultetu Političkih nauka. Novinarski posao počeo je u beogradskom NIN-u, pisao je u Borbi, ... „ riječi su kojima se opisuje popularni bloger Rajko Vasić.
 
Za blogera Rajka Vasića nisam čuo, do skora, ali sam davno prije čuo za Rajka Vasića (za njegove Dobojlije Rajkića), pravog komunjaru, odanog idejama socijalizma i samoupravljanja. Čovjeka, koji je svoj život predao Partiji. Bio je spreman to učiniti i sa svojim idejama, podastrijeti ih svojim drugovima i drugaricama, ali je Partija tada malo zastala. Tačnije dobojski drugovi, koji su vrlo dobro znali Rajkića i njegove domete.
 
Rajkić, svršeni novinar, željan pisanja, istraživanja, dokazivanja (danas vidimo i ubijanja), aplicirao je (moderno rečeno) na mjesto stalnog dopisnika Oslobođenja iz Doboja i regije. Na prvi pogled sve je ok. Mlad, završen fakultet, birokratski provjereni komunjara, ima li kakvih drugih preprjeka? Za drugove iz Doboja – ima! Ima nešto što tadašnji drugovi nisu htjeli javno reći, ali je bilo dovoljno veliko i jako, jer, kao što napisah, Rajkić je birokratski provjereni komunjara, a zna se ko je najviše radio u tadašnjoj birokraciji i famoznim „službama“. No, Dobojlije su znale i, nažalost, osjetile, više od tih „službi“.
 
Da ne bi tako velik i neiscrpan talent ostao po strani, što bi, ne daj Bože, dovelo do urušavanja partijske strukture Doboja i okoline, počelo je, prvo perfidno, a kasnije i otvoreno međusobno lobiranje drugova, da se „porazgovara sa drugovima iz Sarajeva, pa da taj malac počne 'malo' pisati, šteta je“. Drugovi iz Sarajeva su bili jasni: imamo šefa dopisništva u Doboju, pa kako drug „xy“ odluči! I opet se sve slomi na drugove iz Doboja, tačnije druga „xy“ .
 
Hotel „Bosna“, restoran „Ozren“, Energoinvest i mnoge druge lokacije u Doboju i okolici, gdje su se „družili“ drugovi, poznate su Rajkiću kao mjesta gdje se lobiralo za njega.
 
No, sve ima svoj vrhunac. Tako drugovi, na jednom „vijećanju“, zatražiše od druga „xy“ da otvoreno kaže zašto „malac ne može da piše za Oslobođenje“. A drug, svjestan da ne može da kaže prvu i pravu istinu, ustade i reče drugu pravu istinu: Drugovi, pita se od govana ne pravi!
 
Uglavnom, Rajkić propis(š)a za Oslobođenje, odlučili „viši organi“, a drug „xy“ propiša krv, zbog Rajkića i njemu sličnih i ode, silom prilika, iz svog Doboja. Drug „xy“ se ponosno vratio u Doboj, u Oslobođenje, a Rajkić pitu idalje pravi.
 
A kakvu pitu, najbolje govori on sam kada kaže: „Pošto znam da ne mogu mijenjati svijet u bolji, ja sam ovu sintagmu prilagodio u: ništa nije tako sveto da ne bi moglo da se riječju udari u glavu“.
 
Stari drugovi su, po ko zna koji put, bili u pravu. Hvala Bogu, kad svijet ne mogu mijenjati ljudi poput Rajkića!
07.02.2011.

Brčanski Snješko, Alžir, Tunis, Egipat,...

Kada sam, oko 22:00 sata, noć prije, primio SMS poruku od prijatelja sa pozivom „da sutra pravimo Snješka u centru grada“, rekao sam sebi: počelo je! Počelo je izražavanje općeg nezadovoljstva, kritika svega onog što se dešava u našoj maloj, ali značajnoj sredini – Distriktu. Kritika, kako davno neko napisa, „postojećeg uma“ i učmalosti. I Snješko bi!
 
Egipćanima su trebala tri desetljeća, da se pobune protiv moćnog Mubaraka, sve dok ne proradi ona „žižška“, koju mnogi žele ugasiti, „kad se bratska srca slože i ... Mubarak pasti može“. Egipćanima su trebala tri desetljeća gušenja slobode, tlačenja, korupcije, povreda ljudskih prava i socijalne nepravde. Gušenja svega onog što je „potencijalni neprijatelj“.
 
Koliko je potrebno našem nevladinom sektoru, njegovim reprezentima i liderima, da se pobune protiv „krojenja“ budžeta na uštrb nevladinog sektora, mladih Brčko distrikta BiH? Nevladine organizacije su više puta naglašavale nezadovoljstvo odnosa aktualne vlasti prema NVO sektoru, no efekta, očito, nije bilo. Naravno, nije problem samo financiranje rada NVO sektora, nego i sistematsko (ne) rješavanje njegova statusa u strukturi vlasti Distrikta, kao što je ne usvajanje Zakona o mladima i drugih regula iz ove oblasti. I šta sad?
 
Ima li brčanski nevladin sektor, koji kako rekoše broji oko 360 nevladinih organizacija, dovoljno htijenja, znanja, snage i moći da organizira javne mirne proteste, kao izraz već dvogodišnjeg nezadovoljstva u pogledu činjenice da Vlada Brčko distrikta BiH sve manje izdvaja novčanih sredstava za potporu rada NVO sektora, što predstavlja veliku kočnicu razvoju i radu NVO sektora, što vodi uništenju ili potčinjenju?
 
Alžirci, Tunižani i Egipćani pribjegli su političkim prosvjedima, jer je to posljednja šansa da prežive. Da li nevladin sektor želi pribjeći političkim prosvjedima, i tako preživjeti? Stefan Filipović, Banjalučanin koji je u subotu (05.02.2011.) inicirao i organizirao javne prosvjede protiv „velikog“ Dodika, je pokazao da u BiH još uvijek postoji htijenja i hrabrosti za promjenu.
 
Da li u Brčkom vlada letargija, učmalost, nemanje svijesti o mogućnosti kreiranja politike putem javnih mirnih protesta i općenito javnog izražavanja nezadovoljstva? Dosta je priča po kafićima, kafanama, seminarima, radionicama, druženjima, u uskom interesnom krugu ljudi, prijatelja, obitelji o tome kako nam je loše, kako je Brčko nešto „tijesno“, što to Vlada ništa ne radi, pa neće ni da grad okiti za blagdane, kako sve umire itd.
 
Jedan od glavnih zadataka nevladinih organizacija jeste kreirati pojedinca kao društveno ozbiljnu i odgovornu osobu, koja će vlastitim aktivizmom, primjerom, liderstvom, unaprijediti društvo, posebice ugrožene grupe. Ovo je teorija. Evo prigode, da se, ako smo što postigli dosadašnjim angažmanom u NVO sektoru, teorija pretoči u praksu, jer Budžet Brčko distrikta BiH za fiskalnu 2011. godinu još uvijek nije usvojen. Stara poslovica kaže: U svakom zlu, ima i dobra.
01.02.2011.

E, moj Dido, mi bi crkli k'o mačke, da nam nije posl'o daidža iz Njemačke

Zenica, 1995. godina, rat, mlada muzička grupa „Alfa 7“ i tada popularna i aktualna pjesma „Dido“. Mladi Zeničani opjevali surovu realnost: rat, nezaposlenost, neimaština, bijeda, pomoć rodbine iz dijaspore, preživljavanje. Danas, 16 godina poslije, tema i dalje aktualna. Sve je isto, samo rata nema!
Današnja ekonomsko-socijalna slika prelijepe nam domovine Bosne i Hercegovine bit će potpunija, ako se spomene i podatak da više od 517.000 radno sposobnih nema posao, dok su i oni što rade, zbog malih plata i visokih cijena, na ivici siromaštva, a nemali broj je radnika „na papiru“, koji ne primaju nikakve naknade.
Nemamo previše razloga za optimizam i kada je u pitanju 2011. godina, sve navodi da će biti još teže. Analitičari krive političare, jer se bave „nacionalnim“, a ne „ekonomskim“ interesima, što potvrđuje i činjenica da još uvijek nemamo formiranu novu vlast, koja, i kada bude, neće ništa postići u godini koju gazimo.
I, kad se sve uzme u obzir, postavlja se pitanje kako Bosanci i Hercegovci prežive. Odgovor je jednostavan: Mi bi crkli k'o mačke, da nam ne pošalje rodbina iz Njemačke.
Naime, u BiH dijaspora godišnje šalje sumu novca, koja predstavlja 15% bruto-društvenog proizvoda! Tako se 2009. godine, sa Zapada, u našu zemlju „slilo“ 2,5 milijardi američkih dolara, čime dijaspora preuzima ulogu sistema socijalne sigurnosti građana BiH, a ne sama država. Političari, kao najodgovornije osobe za ovakvu situaciju, preuzeli su odgovornost i brigu, ali prema sebi i svojoj guzici. Tako redovito povećavaju vlastita primanja i obezbjeđuju se za „stare dane“ (ako ikada ostare), dok se za sigurnost siromašnih i onih „običnih“ brinu svi drugi, samo ne oni koji bi to zaista trebali.
Dakle, sve je isto, samo rata nema!
27.01.2011.

Politika

Politika su procesi i način na koji se donose odluke unutar jedne grupe ljudi. Iako se obično politika odnosi na vlade, političko ponašanje se opaža u bilo kojoj grupi ili instituciji koju sačinjavaju ljudska bića.
Političke nauke proučavaju političko ponašanje i proučava način na kojima se moć stvara i primjenjiva unutar grupe i kako se nečija volja prenosi na ostale članove neke grupe.
Politika pretpostavlja početnu raznovrsnost stajališta, pa je pomirenje razlika među uključenim stranama također jedan od njenih ciljeva. To se postiže predlaganjem rješenja koje se smatra racionalnim i ispravnim. Druge članove zajednice potrebno je pridobiti za tu opciju, što se postiže raspravom i uvjeravanjem. Stoga je komunikacija iznimno važna za politiku, a u sebi sadrži i borbu za poborništvom.
Donešena odluka, iako teži zajedničkom dobru, može zadirati u suprotne interese nekih pripadnika određene grupacije, što otvara mogućnost da je oni ne slijede. U tom slučaju upotreba fizičke sile može jamčiti da će odluku poslušati i oni kojima ne odgovara! Takva upotreba sile je politička samo ako je većina pripadnika smatra opravdanom i svrhovitom za dobrobit grupe. Radikalna suprotnost nasilnom rješavanju jest dogovor pripadnika grupe, konsenzus. Nedostaci takvog načina su: dugotrajnost procedure, pogotovo u velikim zajednicama i ponovna primjena sile nad onima koji ne prihvate konsenzus.
Tipični rezultati politike su društveni sukobi, ograničenost resursa, planiranje budućnosti, odnosi s drugim zajednicama.
26.01.2011.

Zašto?

„Počinjem ovu svoju priču, nizašto, bez koristi za sebe i za druge, iz potrebe koja je jača od koristi i razuma, da ostane zapis moj o meni, zapisana muka razgovora sa sobom, s dalekom nadom da će se naći neko rješenje kad bude račun sveden, ako bude, kad ostavim trag mastila na ovoj hartiji što čeka kao izazov.“

U svijetu bez iluzija, čovjek je stranac!
<< 02/2011 >>
nedponutosricetpetsub
0102030405
06070809101112
13141516171819
20212223242526
2728

Linkovi

MOJI FAVORITI

Brojač posjeta
5728

Powered by Blogger.ba